Povijest Židova od biblijskoga doba do propasti stare židovske države

Rana povijest židovskog naroda istodobno čini i sadržaj temeljne židovske religijske knjige Tore – biblijskoga Petoknjižja. Praotac Abraham, rođen u mnogobožačkoj obitelji u Mezopotamiji, spoznao je Boga, zavolio ga i postao mu odan, prihvatio je u svoje ime i u ime svoga potomstva savez koji mu je Bog ponudio. Biblijski tekst slikovito opisuje događaje vezane uz rođenje i život Abrahamovoga sina Izaka i unuka Jaakova, zvanoga Izrael, “silazak” u Egipat skupine Abrahamovih potomaka i njihov daljnji život u Egiptu, te događaje oko Jaakovljevoga sina Josipa i njegove jedanaestorice braće. Nakon mnogih godina njihova mirna života kao manjine u egipatskoj udobnosti, počelo je tlačenje i ugnjetavanje Židova, kojemu je slijedio faraonov pokušaj istrebljenja ubijanjem svakoga sina koji se rodi u židovskoj obitelji – prvi povijesni genocid nad Židovima.

Nakon brojnih teškoća, stradavanja i peripetija, Abrahamovi potomci su, predvođeni najvećim židovskim učiteljem i vođom, Mojsijem, mukotrpno izašli iz egipatskoga ropstva (14./13. st. p. n. e.). Ovaj događaj, koji opisuje biblijski tekst, u židovskoj tradiciji smatra se najvećim događajem u povijesti svijeta. Do danas se, prema naredbi u Tori, slavi sedmodnevnim (u dijaspori osmodnevnim) proljetnim blagdanom Pesahom. Nakon sedam puta po sedam tjedana primili su, kao Božji izabrani narod, na Sinaju Toru, svojevrstan pravilnik za svakodnevni život i za rješevanje svake životne dvojbe. Ova riječ je neprevodiva, ali može se protumačiti riječju “Zakon”. Do danas se dan primanja Tore slavi ljetnim blagdanom Šavuotom. Zatim su 40 godina lutali pustinjom, krećući se prema Zemlji Obećanoj, Kanaanu, te se ovo lutanje i Božju zaštitu za to vrijeme slavi se do danas jesenskim sedmodnevnim (u dijaspori osmodnevnim) blagdanom Sukotom. U pustinji su Židovi od srodničkog plemena postali narodom od 12 plemena (Reuven, Šimon Levi, Jehuda, Jichakar, Zebulun, Benjamin, Dan, Naftali, Gad, Ašer, Efrajim i Menaše). Levijevo pleme je nosilo nasljednu svećeničku čast i dužnost, a među svećenicima – kohenima – birao se veliki svećenik, koji je sve do konačnoga pada jeruzalemskog Hrama, gotovo 14 stoljeća kasnije, u ime naroda komunicirao s Bogom. Vremenom se rano židovsko plemensko vjerovanje u svoga Boga zaštitnika, nastalo tijekom 40 godina lutanja pustinjom, razvilo u vjerovanje u jednoga jedinog Boga, stvaratelja i vladara svemira, Kralja nad kraljevima. Konačno su, nakon mnogo žrtava, dospjeli u zemlju koju im je Bog bio obećao: Kanaan, odnosno Erec Israel – zemlju Izraelovu.

Tu se, u 11. stoljeću p. n. e., mitsko sjećanje na povijesne događaje pretopilo u ranu povijest Židova: uspostavljena je država s teokratskim uređenjem, kojoj su isprva na čelu bili narodni vođe („suci“), a zatim niz ranih kraljeva. U 10. stoljeću p. n. e. dvojica velikih kraljeva bitno su utjecala na daljnji razvitak židovstva: David, ratnik i pjesnik, tradicijski autor Psalama, i njegov sin i nasljednik Salomon (umro 930. p.n.e.), tradicijski najveći mudrac svoga doba, mirotvorac i autor nekih biblijskih knjiga. Za njegova vladanja je u Jeruzalemu podignut Hram, kao jedino dopušteno mjesto bogoslužja, premda se svećenički stalež još dugo morao suprotstavljati različitim narodnim mnogobožačkim kultovima. Nakon te dvojice snažnih kraljeva, pod kojima je zauzimala svoju povijesno najveću površinu, zemlja se uskoro – pod slabijim vladarima, k tome neprestano ugrožavana na sjeveru od Asirije i na jugu od Egipta – raspala na dva dijela: sjeverni, Izrael, i južni, Jehudu (Judu, kasnije rimsku Judeju), s gradom Jeruzalemom. Izrael je oko 720. p. n. e. pao pod Asirce, a 586. pala je Jehuda pod Babilonce. Hram je poharan i zapaljen, a novi valovi stanovnika izbjegli su ili odvedeni u znamenito biblijsko babilonsko ropstvo. Zbog neizlječive žudnje za povratkom u domovinu (koju golemom poetskom snagom opisuju brojni Psalmi) Židovi su se nekoliko desetljeća kasnije oduševili zbog prodora i dolaska na vlast Perzijanaca, koji su im dopustili povratak i obnovu Hrama. Perzijska vlast bila je tolerantna, ali o postojanju mržnje prema Židovima ipak svjedoči najkraća biblijska knjiga, Ester. Premda se u toj knjizi Bog izrijekom ne spominje, u kasnije nastalome tekstu se raspoznaje duboki osjećaj Židova da je Bog snažno upravljao sudbinom svoga izabranog naroda, čudom ga izbavljajući od fizičkoga istrebljenja. U središtu čuda našla se kao Božje oruđe hrabra i odlučna židovska djevojka Ester ili Hadasa (u hrvatskome prijevodu: Mirta), kao ne jedinstveni slučaj vrlo istaknute žene predvoditeljice u židovskome društvu. Događaji vezani uz ovo čudo slave se i danas ranoproljetnim blagdanom Purimom. Pod perzijskom vlašću nad područjem drevnoga Erec Israela, oko 200.000 Židova je pod vodstvom proroka Ezre i Nehemije nastavilo život u domovini. Uspostavljen je Sanhedrin, svećenički parlament, čija su 72 člana upravljala zemljom, sve odluke donoseći većinom glasova – neusporediv presedan u povijesti, na čiji stidljivi europski izdanak je trebalo čekati mnogo više od 1000 godina nakon propasti stare židovske države. Dio potomaka nekadašnjih prognanika nastavio je živjeti u babilonskoj dijaspori, uživajući prednosti društva mnogo bogatijeg i otvorenijeg od onoga u domovini, što će konačno dovesti (500. g. Nove ere) i do nastanka babilonskoga Talmuda, temelja kasnije židovske misli i razvitka tzv. rabinskoga židovstva, kakvo je danas nazočno u svijetu.

Međutim, radost nije dugo trajala: uslijedila su stoljeća slabosti i strane dominacije nad židovskom državom. Godine 332. p. n. e. pala je pod grčku vlast Aleksandra Makedonskoga. Židovskim podanicima, međutim, nisu bile uskraćene vjerske slobode, koje su uživali sve dok ih kasnije seleukidsko-grčki Aleksandrov nasljednik, Antioh IV. Epifan, nije toliko ograničio da se pod prijetnjom smrtne kazne nisu smjeli održavati ni osnovni i za život nezaobilazni vjerski obredi, poput obrezivanja dječaka osmoga dana njihova života, poštovanja šabata i poštovanja židovskih prehrambenih zakona. Unošenjem kipa Zeusa Olimpijskog, prema grčkim običajima, konačno je i sam Hram bio obesvećen. Narod je u tako u samoj svojoj domovini patio pod teškim protužidovskim zakonima, sve dok pod vodstvom Jehude Makabija 167. p. n. e. nije izbio ustanak. Maleni i slabi su nakon tri godine borbe pobijedili snažne i naoružane: Hram je oslobođen i obredno očišćen, a protuvjerski zakoni su povučeni. Dvije knjige o Makabejcima prenose ovu povijesnu priču, koja je utemeljila proslavu osmodnevnoga židovskog blagdana Hanuke, koja slavi Božje čudo spasenja židovskoga naroda, ovoga puta od duhovnoga istrebljenja. Ipak je godine 142. p. n. e. židovska država uspjela ponovo osvojiti kratkotrajnu, nepotpunu i stalno ugroženu neovisnost.

Konačno su Rimljani, na vrhuncu svoje vojne moći, ušli u Jeruzalem 63. p. n. e., ali ni rimske legije nisu zanijekale niti uskratile djelomičnu autonomiju i praktično potpune vjerske slobode. Za vladanja kralja Heroda (37. – 4. p. n. e.), Hram je čak bio veličanstveno obnovljen. Međutim, dinastički sukobi (kralj nije bio Židov, već srodni Idumejac) i građanski rat koji su porodili ubrzali su potpun gubitak autonomije. Ipak, stanovnicima su i pod Rimljanima dugotrajno ostale vjerske slobode. Problem je nastao tek u rimsko carsko doba, kada se od svih rimskih podanika, rimskih građana i svih ostalih, tražilo odavanje božanskih počasti kipu imperatora. Ovaj obvezni čin iskaza političke lojalnosti proširio se konačno i na Židove. Oni ga, pak, nisu mogli prihvatiti, premda su bili potpuno lojalni svjetovnoj vlasti, jer židovska temeljna teološka načela nisu dopuštala klanjanje kipu. Rim je te nepokorne podanike, smatrajući njihovu religiju zapravo čudačkom, neko vrijeme trpio, pokušavajući ih postupno integrirati. No kada je godine 66. n. e. Hram odbio prihvatiti obrednu žrtvu rimskoga Senata, smatrajući da bi to predstavljalo obesvećenje nejsvetijega mjesta, Rimljani su na to odbijanje, koje su smatrali teškom uvredom, uzvratili silom. Nakon duga i ogorčena otpora slabijih, moćna rimska vojna sila pokorila je zemlju, Jeruzalem je pao, a Hram je opljačkan, zapaljen i razoren 70. godine. Pad Hrama i gubitak države utjecao je na čitav daljnji razvitak židovstva. Nakon punih jedanaest stoljeća židovska država je prestala postojati, trećina stanovništva smrtno je stradala, trećina je zarobljena i prodana u roblje, dok se preostala trećina razbježala diljem tada poznatoga svijeta. Središnje rabinsko tijelo preselilo je na kratko u gradić Javne, da bi uskoro ugasnulo.

Od propasti stare židovske države do Holokausta

Preživjeli su većinom, kao roblje i kao izbjeglice, završili u Europi, a simbolični ostatci židovstva preživjeli su i u malim zajednicama u samome Erec Isr, Babilonu, sjevernoj Africi i drugdje, a svuda su se radi zajedničke molitve te čitanja i proučavanja svetih tekstova okupljali u sinagogama.

Istodobno je u Rimu u ranim stoljećima nove ere djelovala kršćanska Crkva. Ona se u samome svome početku obraćala samo Židovima, među kojima je i nastala. Između tradicijskih i kršćanskih Židova bio je nastao nepremostiv teološki rascjep: pitanje Isusa kao mesije. Međutim, rimske vlasti bile su podjednako podozrive i prema Židovima i prema Crkvi (koju su smatrale samo židovskom sektom, što je ona u početku doista i bila). Vremenom su poganske vlasti počele teško progoniti kršćane, kao nelojalne građane, koji žele promijeniti društveno uređenje. Unatoč tomu, kršćanstvo se širilo velikom brzinom i snagom, te je pod carem Konstantinom Velikim postalo legalno i pravno izjednačeno s poganskom rimskom religijom (313. g.), da bi munjevito (380.) postalo čak službenom i jedinom dopuštenom državnom religijom. Taj prijelom je istodobno bio i najraniji korijen kasnijeg crkvenog i nacionalističkog antisemitizma i bezbrojnih progona Židova tijekom mnogo stoljeća. Zapadno Rimsko Carstvo uskoro se urušilo, a novi “barbarski” vladari su, zajedno s vodećim slojem i podanicima, masovno prihvatili kršćanstvo, što im je poslužilo kao dokaz kontinuiteta vlasti. Istodobno, Istočno Rimsko Carstvo (Bizant), po svaku cijenu se željelo obraniti od barbarskih prodora i sačuvati kontinuitet, u čemu je kršćanstvo poslužilo kao faktor homogenizacije društva.

Tako se stupanjem na apsolutnu vlast i u istočnoj i u zapadnoj Europi kršćanstvo od još nedavno progonjene religije pretvorilo u progonitelja. Crkva je postala nesnošljiva prema jedinim sugrađanima koji nisu prihvaćali Isusa kao mesiju: Židovima. Oni su svuda postajali omraženi, o njima su dugim nizom sljedećih stoljeća kolale različite najstrašnije optužbe: da obesvećuju hostije, truju bunare, kolju kršćansku djecu i njihovu krv koriste za pripravu svoga beskvasnog kruha… Nikakvi apeli samih najviših crkvenih vlasti, pa i više papa, protiv ovih praznovjerica, nikada nisu urodili plodom, te se ova narodna mitologija puna predrasude i mržnje čak i danas može naći u zabačenim europskim krajevima. Ipak je mlada Europa, koja se iz krize oko pada Rimskoga Carstva tek podizala u ranim srednjovjekovnim stoljećima, trebala svoje Židove. U općoj nepismenosti stanovništva i čvrsto odijeljenim stupnjevima ranoga feudalnog društva, pismenost i golemo dotadašnje kulturno iskustvo židovskih susjeda postalo je dragocjeno. Uz to, neka zanimanja Crkva je osuđivala ili prezirala, poput onih vezanih uz novčarstvo, trgovanje rabljenom robom, medicinu; pa su se u ta zanimanja smjeli uključili Židovi. Istodobno, Crkva je izjednačivala temeljne vrijednosti s čvrstom feudalnom društvenom strukturom, pa Židovi nisu imali pristupa ne samo u više krugove, primjerice vojne, nego se shodno tome nisu smjeli baviti ni obradom (a kamoli posjedovanjem) zemlje.

Kao posljedica toga rano se profilirao dotad nepoznat zaseban građanski društveni sloj, kojega su zadugo činili gotovo samo Židovi. No daljnjim razvitkom trgovine, europskoga građanstva i nastankom novih tehničkih pronalazaka i novih obrta, zanimanja kojima su se Židovi do tada smjeli baviti počela su donositi sve veći profit, te se mali postotak Židova počeo bogatiti, a većina ih je imala bolji životni standard od većinskog kršćanskog, tada uglavnom seoskog stanovništva. Sprega otvorene crkvene mržnje sa susjedskom zavišću zbog uzdizanja premda malog sloja Židova, počela je tada i u puku izazivati snažne valove nesnošljivosti. Židove bi često protjerali iz pojedinih gradova i pokrajina, pri čemu bi ih vladari i mjesno stanovništvo redovito opljačkali. Često su prognani Židovi i smrtno stradavali u mahnitim nasiljima, osobito tijekom Križarskih ratova, kada su masovno ubijane čitave gradske židovske zajednice. Tako je bilo stoljećima, sve do naslućivanja budućega građanskog društva.

U osvit modernoga doba prestajali su i masovni otvoreni progoni Židova i židovstva. U takvom okružju, u europskoj dijaspori javile su se zasebne židovske kulturalne skupine i religijski smjerovi (često s mističnim i mesijanskim elementima), koje su pokretali rabini vođe svojih zajednica. Utemeljitelj ultraortodoksnog pokreta hasida je znameniti ukrajinski rabin iz 18. stoljeća Jisroel ben Eliezer, poznat kao Baal Šem Tov, u čijem učenju su se spojili temeljni židovski nauk, mistika i narodna vjerovanja. Uskoro se iz pokreta izdvojio i zaseban smjer, habad, koji danas u svijetu među Židovima djeluje na svojevrstan misionarski način. Hasidi prije svega cijene radost molitve i potpune predanosti Bogu, te i manje obrazovani jednako mogu sudjelovati u slavljenju Boga, što u većine drugih zajednica nije slučaj. Hasidska zajednica je na svome izvorištu, u sjeveroistočnoj Europi, tijekom Holokausta gotovo bez traga uništena, ali njezini ogranci u Americi, Izraelu i drugdje vrlo su aktivni. Manje raširen bio je protuhasidski ultraortodoksni pokret, mitnagedim, koji se također razvio u 18. stoljeću u sjeveroistočnom europskom židovstvu, a osnovao ga je znameniti rabin Elijahu iz grada Vilniusa, poznat kao Gaon iz Vilne.

Usporedo s postupnim dobivanjem građanskih prava krajem 18. i početkom 19. stoljeća, europsko židovstvo se uključivalo i u šire društvene tokove i mnogi Židovi su većim ili manjim dijelom napuštali tradicijski život i priklanjali se općim društvenim običajima, pa se i obraćali na kršćanstvo, ponekad i u većem broju, osobito među bogatima i (donekle paradoksalno) u tolerantnijim sredinama. U takvim okolnostima početkom 19. stoljeća je među laicima pokrenut pokret za osuvremenjavanje liturgije i običaja te njihovo približavanje europskima, poznat kao reformirano, liberalno ili progresivno židovstvo. Ekstremni zahtjevi, koji su se u okviru reformiranog pokreta javili razmjerno rano – poput davanja prednosti nedjelji nad subotom kao danom bogoslužja, te zamjene hebrejskoga jezika u liturgiji govornim jezikom šire zajednice u zemljama dijaspore – opredijelili su dio vjernika na osnivanje drugog, umjereno reformiranog pokreta, konzervativizma (kasnije osobito razvijen u SAD – danas reformirane i konzervativne zajednice zastupaju vrlo široku skalu reformističkih načela: od u praksi vrlo bliskih ortodoksiji sve do prakse koja je izvan teološki zacrtanog kruga Bog-Tora-židovski narod, primjerice u pokretu poznatom kao rekonstrukcionizam, koji u molitvenu zajednicu prihvaća i nežidove). Ortodoksno europsko židovstvo je u prvoj polovini 19. stoljeća uvidjelo da je tradicijska ortodoksija – do kraja 18. stoljeća zajednička svem židovstvu – postala teško prihvatljivom. U tim okolnostima je vodeći njemački rabin Samson Rafael Hirsch razvio pokret poznat kao moderna ortodoksija. Uveo je promjene u hebrejsku liturgiju, poput zbornog pjevanja i propovijedi na govoru šire sredine, a u židovskim školama uveo je u rabinsko školovanje opće predmete, kako bi se znanošću proširio vidik budućih vođa zajednice (što tradicijska ortodoksija do danas odbija). U okviru židovstva se, pod utjecajem razvitka europskog prosvjetiteljstva, u 18. stoljeću razvio i prosvjetiteljski pokret Haskala. Prosvjetitelji su se zalagali za njegovanje židovske kulture i tradicije, ali uz studiranje i europske znanosti i učenje o svijetu. U svjetlu općih europskih kretanja nazirala su se i skora građanska prava za Židove.

Na vrlo stare, još srednjovjekovne tradicije povratka iz dijaspore u Erec Israel, nadovezao se krajem 19. stoljeća i politički cionizam – pokret za povratak Židova u staru domovinu, nazvan prema jeruzalemskome brežuljku Cionu, na kojem je stajao Hram, te se riječ Cion u prijenosnome smislu osnosi na staru židovsku domovinu, pa ponekad i na sam židovski narod. Za razliku od toga starijeg cionizma, utemeljenog u religijsko-emocionalnim motivima, moderni politički cionizam je pretežno nastao pod utjecajem rastućeg političkog antisemitizma u drugoj polovini 19. stoljeća. Na čelo pokreta stao je austrijski novinar Theodor Herzl, ranije uvjereni asimilacionist, koji je pod dojmom žestokog europskog antisemitizma, kojem je svjedočio, zaključio da je jedino rješenje za Židove zajedničko trajno napuštanje Europe. Međutim, mnogi Židovi su bili protiv toga; neki od njih su se upravo u to doba počeli više uključivati u europsku kulturu i biti više prihvaćeni u njoj, drugi su ideju o povratku u pradavnu domovinu smatrali neostvarivim srednjovjekovnim snom. Ipak je postupno rastao jišuv, obnovljena židovska zajednica na području drevne domovine, te su se već od 1880-tih godina počela stvarati prva naselja i uvoditi prvi društveni oblici i kulturne ustanove. Počeo je i rad na obnovi hebrejskoga jezika kao govornog jezika Židova u (tadašnjoj) Palestini,

Istodobno, s prvim koracima u tek mjestimičnoj i škrto udijeljenoj postupnoj političkoj emancipaciji Židova, upravo ih je tadašnja europska znanost počela isključivati iz ravnopravne zajednice. U tim svojim početnim koracima znanost je otkrivala prve biološke i druge znanstvene činjenice, ne znajući zapravo što bi s njima, osim rabiti ih za dokazivanje svoje teze o višoj vrijednosti bijeloga kršćanskog Europljanjina, te nižoj vrijednosti svih ostalih ljudi. Paradoksalno će upravo nova znanstvena otkrića činiti velik dio temelja za novovjekovnu, često strastvenu mržnju prema židovstvu, pa konačno i za pokušaj uništenja čitavoga židovskog naroda, koji je umnogome uspio pred kraj prve polovine 20. stoljeća. Rana znanost je ljudima različite boje kože i različitih etničkih i geografskih korijena proizvoljno pripisala duševnu i intelektualnu slabost, proglasivši nadmoć europske bijele, uz to i „kršćanske“ rase. (Ove stavove dijelili su i razvijali, doduše ne uvijek i prema Židovima, mnogi tadašnji do danas znameniti znanstvenici, filozofi i kulturni djelatnici, ali se te pojedinosti o tome redovito preskaču u njihovim suvremenim biografijama). U starini mržnja prema židovstvu nije bila rasna, jer o rasama se nije ni mislilo u modernom smislu, nego religijska: kada bi se Židov pokrstio i počeo uredno prakticirati kršćanstvo, bio bi spašen od progona (ali u to doba Židovi nisu u velikim postotcima birali takav izlaz). „Rasna“ mržnja je nastajala tek u stoljećima kada su „rase“ kao biološka pojavnost otkrivene, sa zamahom znanosti u 17. i 18., te prije svega u 19. stoljeću. U slučaju Židova, ovaj pomak tradicijskog religijskog antisemitizma prema političkoj mržnji prema narodu zbog njegovih židovskih predaka, obustavio je svaku mogućnost spasa krštenjem.

I dotad trajna i vrlo aktivna crkvena mržnja, sve je širom europskom emancipacijom države od Crkve gubila društveni značaj, ali je upravo zbog pada svoga značaja počela još više i sustavno raspirivati zapravo političku, rasističku mržnju prema židovstvu. Ona je bujala, potpomognuta snažnim zamahom novoga europskog antisemitizma, ovoga puta također i rasnog, koristeći svoja brojna tiskana glasila, nastala u doba nastanka goleme popularnosti tiskovina. Ukinuće Papinske države i rođenja snažnih europskih nacionalnih i nacionalističkih pokreta u 19. stoljeću, osobito nakon 1848. godine, pogodovalo je masovnom antisemitskom rasističkom huškanju. Ipak, vjerojatno sâmo postojanje tadašnjih rasističkih teorija i brojnih antisemitskih udruga i pokreta ne bi izazvalo trajnu štetu, da međunarodna kriza nije vodila Prvome svjetskom ratu (1914.-1918.), a njegov završeta i masovnoj produbljenoj krizi, koja je rezultirala prije svega širokim nezadovoljstvom u zemljama gubitnicama (koje su rat i započele, radi nove podjele kolonijalnih područja i ekonomskog prestiža u novome industrijskom društvu).

U takvim okolnostima je 1933. godine u Njemačkoj na vlast – nakon dugotrajnog militarističkog zastrašivanja građanstva – došla Nacionalsocijalistička stranka (poznata pod skraćenicom nacistička), a njezin vođa Adolf Hitler različitim je pritiscima na prividno legalan način osvojio mjesto državnog kancelara (premijera). Stranka pred javnošću nije skrivala namjeru ”čišćenja” društva od Židova i uopće ukinuće demokracije. Odmah je u potpunosti ugušila demokratski sustav, a Hitler je preuzeo diktatorsku vlast. Uskoro su uvedeni brojni protužidovski zakoni, kakvi stoljećima nisu zabilježeni.

Holokaust

Hitler i njegovi suradnici željeli su od samoga svoga početka potpuno uništenje židovstva, a svoje namjere nisu ni skrivali. Tijekom nekoliko godina, od rujna 1935., zakonima se Židove sve više isključivalo iz društva, te su postupno lišeni svih građanskih i ljudskih prava, konačno uključujući i najosnovnije: pravo na život. U čitavome tadašnjem njemačkome Reichu je 10. studenoga 1938. pokrenut pogrom u kojemu je tijekom nekoliko sati zapaljena i opljačkana 191 sinagoga, od kojih je 76 potpuno uništeno, ubijen je 91 Židov, oko 30.000 Židova je otpremljeno u zatvore i logore, te je razbijeno oko 7.500 izloga židovskih trgovina (prema čemu se događaj naziva „Kristalna noć“). Stanje se i dalje pogoršavalo, Židove se nakon napada Njemačke na Poljsku i početka Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) progonilo i uništavalo u blizini njihovih domova i na brojnim stratištima na golemim okupiranim područjima istočno od „Trećeg Reicha“, kako se popularno nazivala njemačka država pod nacistima. Nakon njemačkoga napada na Poljsku prvoga rujna 1939. i njemačkoga brzog osvajanja te zemlje i drugih europskih istočnih područja, Nijemci su diljem okupiranih krajeva otvorili brojne logore s isključivim ciljem istrebljenja Židova. Vlakovima su masovno dovoženi Židovi iz svih okupiranih zemalja. Planski je razrađen sustav masovnih strijeljanja, izgladnjivanja, iscrpljivanja robovskim radom i ubijanja u plinskim komorama. Židovi su svakodnevno u desetinama tisuća ubijani tijekom više od posljednjih četiriju ratnih godina, s namjerom da se potpuno uništi tadašnjih 11 milijuna europskih Židova. Ovaj broj židovske populacije (vjerojatno je realan broj bio niži) ustanovljen je na sastanku najviših ovlaštenih nacističkih dužnosnika za rješevanje „Konačnog rješenja židovskog problema“, održanome u siječnju 1942. u Wannseeu pored Berlina. Već i prije toga su njemački okupatori u osvojenim zemljama Židove masovno zatvarali, pljačkali i ubijali, a u pojedinim zemljama u tome su aktivno sudjelovali i domaći suradnički režimi, pa tako i ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (koja je obuhvaćala većinu područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine).

U tome najvećem povijesnom pohodu na Židove smrtno je stradalo oko šest milijuna osoba, od toga oko milijun i pol djece, a praktično nitko od preživjelih nije ostao pošteđen od brojnih gubitaka bližnjih. Ova najveća nesreća koja je židovski narod pogodila tijekom njegove povijesti, na hebrejskome se naziva biblijskom riječju Šoa (biblijska riječ koja označava katastrofu, trajno zatiranje), te ponekad i Hurban (prema propasti naroda nakon prvoga i drugoga rušenja Hrama pod asirsko-babilonskim i kasnije rimskim prodorom u staru židovsku državu). Međunarodno je, zbog masovnog spaljivanja žrtava u logorskim krematorijima, poznata kao Holokaust (prema grčkim riječima hólos kaustós – potpuno spaljen, što se izvorno odnosilo na grčki obred prinošenja žrtve spaljivanjem). Holokaust je završio u svibnju 1945. padom nacističkog i suradničkih režima. Svojim tragičnim rezultatom i nesagledivim posljedicama obilježio je desetljeća koja su mu uslijedila i trajno neizlječivo zatro velik dio europske židovske zajednice.

Obnova nakon Holokausta; proglašenje Države Izrael

O trajnoj žudnji Židova za povratkom u svoju zemlju govore već biblijske riječi iz doba babilonskoga ropstva, a Jeruzalem se kao srce židovstva u biblijskome tekstu spominje oko 700 puta. A krajem 19. stoljeća rekao je o realnosti planova za obnovu židovske države osnivač cionizma Theodor Herzl: „Ako to želite, to nije samo san“. Povlačenju turske vlasti u okolnostima pred kraj Prvoga svjetskog rata uslijedila je u tadašnjoj Palestini britanska uprava (tzv. Mandat). Sve više razumijevanja nalazili su cionisti i u međunarodnoj zajednici, te je britanskom tzv. Balfourovom deklaracijom (1917.) zacrtan osnutak moderne židovske države na području stare židovske domovine.

Židovskih povratnika iz dijaspore, koji su se posvetili otkupu zemlje od arapskih posjednika novcem prikupljanim u židovskim zajednicama diljem svijeta, isušivanju močvara i navodnjavanju pustinje, ali istodobno i osnivanju temeljnih kulturnih ustanova, 1920. je već bilo oko 160.000, 1933. oko 250.000, a taj broj se zbog priljeva bjegunaca pred nacizmom do 1939. udvostručio. Broj islamskog stanovništva bio je tada sličan, a u ranijim godinama bio je i mnogo niži, jer je zemlja u doba turske vlasti bila vrlo slabo naseljena – gotovo pusta močvara i pustinja, Jeruzalem je bio zamrli gradić, te je islamsko stanovništvo i samo počelo naglo rasti upravo zbog gospodarstvenoga rasta zemlje nakon povlačenja Turaka i uspostave jišuva.

Međutim, većina židovskog useljavanja u Palestinu bila je ilegalna, s obzirom da britanske vlasti čak ni u okolnostima smrtne prijetnje za europske Židove nakon 1933., te osobito nakon 1939., nisu povećale vrlo nisku kvotu za useljenje. U međuvremenu je židovska zajednica u svijetu prikupljala novac, te je od dotadašnjih vlasnika otkupljeno 96.000 hektara zemlje, većinom već stoljećima posve zapuštene. Prije nego se ideja za proglašenje židovske države i približila ostvarenju, počeo je Holokaust. Mnogi od malobrojnih preživjelih s golemoga područja koje je on zahvatio, željeli su konačno naći svoj kutak u staroj domovini. No niske kvote za useljenje dovodile su do tragičnog stanja da se preživjeli, nakon što su im obitelji ubijene u Europi, u domovinu moraju useljavati ilegalno, uz ponovnu smrtnu opasnost (britanske snage su pucale u ilegalne useljenike, a britanska vlast često podupirala arapski terorizam nad Židovima).

Britanska vlast se, nakon dugog nezadovoljstva i vojnog otpora židovskih stanovnika, u svibnju 1948. povukla pred brojnim teškoćama uprave koje nije mogla riješiti. Dana 14. svibnja 1948., proglašena je neovisnost Države Izrael (hebr.: Medinat Israel) kao, riječima Povelje o neovisnosti, mjesto rođenja židovskoga naroda. Ovdje se oblikovao njegov duhovni, religijski i politički identitet. Ovdje je bila ostvarena njegova prva država, oblikovale su se nacionalne i opće kulturne vrijednosti dane svijetu vječnom Knjigom nad knjigama…. Unatoč političkim i ratnim teškoćama s kojima je suočen od prvoga dana svoga postojanja, Izrael je opstao i danas je u mnogim područjima znanosti, tehnologije, kulture i umjetnosti u samome svjetskom vrhu.

Ali on je prije svega jedina država koju židovski narod svijeta uvijek može nazvati svojom.