SJEĆANJE PRIJATELJA
Ovih dana nas je, ne iznenada, napustila Sonja Samokovlija. Teško, vrlo teško je skicirati portret nekoga, koga si toliko cijenio, odmah po njenom “odlasku”.
Upoznali smo se početkom devedestih u Zagrebu, ja kao već par godina novopečeni “Zagrepčanin”, ona kao “staro nova Zagrepčanka”. Rođena iste godine kao i ja, ali za razliku od mene, ona u Zagrebu. Generacija. Ona došla ponovo u Zagreb nakon nesigurnosti koje je početkom devetesetih osjetila u Beogradu, gdje je dugi niz godina uspješno radila i kako kaže, “dobro se osjećala”. Odlučila se, sa dvoje male djece, ponovo doći i započeti tj. potražiti novu egzistenciju. Ta njena odluka me, moram reći i iznenadila, ali i uvjerila, da se radi o beskompromisnoj i hrabroj osobi, koja je u tim trenutcima mislila samo o dobrobiti svoje djece.
Odmah smo se “razumjeli”. O brojnim stvarima smo imali skoro identične stavove. Dodatno me je osvojila toplinom, šarmom i duhovitošću, svojstvenu bosanskim Sefardima (Samokovlije). Dogovorili smo se početkom devetestih godina o potrebi susreta zagrebačkih Židova i beogradskih Jevreja u Mađarskoj, u želji da malu židovsku/jevrejsku zajednicu Zagreba i Beograda, poštedimo polarizacije i nesuglasica. I to je bio početak našeg zajedničke i rekao bih vrlo uspješne suradnje koja je rezultirala sa četiri susreta članova pomenutih zajednica i u mnogome doprinijela i današnjim dobrim odnosima među prijateljima u oba grada. Nastavili smo izuzetno uspješnu suradnju i u radu “Bejahad”-a. Bez Sonjine pomoći, sugestija i angažmana, “Bejahad” – Židovska kulturna scena ne bi dosegnula nivo koji je dosegnula. Njena požrtvovnost i kreativnost su joj u povijesti “Bejahad”-a osigurali mjesto nezamjenjive i nezaobilazne osobe.
2005/2006 godina. Godina nesporazuma i razdora u Židovskoj općini Zagreb. Ne mali broj Židova odlučuje napustiti ŽOZ i osnovati novu zajednicu – Bet Israel – Židovsku vjersku zajednicu. Među inicijatorima osnivanja nove zajednice – naravno i Sonja. Od tada, pa do kraja života, posvećivala je svoje slobodno vrijeme životu nove zajednice. Gotovo da i nema manifestacije u okviru Bet Israela gdje Sonja nije bila jedna od glavnih protagonista. Zahvaljujući radinosti, maštovitosti i kreativnosti (do)nosila je nove projekte i dešavanja. Svojstvena joj je bila strast u radu, ali i skromnost i ponos. Isticanja je prezirala.
Krasio ju je veliki i široki dijapazon interesa. Voljela je kretanje i putovanja, koji su joj bili izvor susreta i novih saznanja i koji su bili izraz i njezine želje za slobodom i nesputanosti duha. Bila je sjajan primjer i poveznica tradicionalnog i modernog Židovstva. Njena načitanost i kultiviranost, uz klasično obrazovanje, stečeno u zagrebačkoj gimnaziji, su joj svugdje osiguravali poštovanje i uvažavanje. Njena riječ je bila riječ autoriteta. Karakterizirala ju je argumentiranost i kultiviranost diskusije, bez vrijeđanja sugovornika. Stoga se može slobodno, bez imalo kurtoazije reći, imala je samo prijatelje i poštovaoce.
Svoje posljednje godine života, i kada je bila zdrava i kada je bila bolesna, osim ljubavi za svoju djecu Raula i Maju, osim ljubavi i posvete unucima, posvetila je promoviranju i afirmaciji Židovstva. Židovstvo, sa svim svojim bogatstvima i raznolikostima su bili čarolija koja ju je omađijala i kojima je i kroz knjige koje je objavila, kao i kroz nastupe na mnogim manifestacijama na kojima je nastupala kao predavač, posvećivala mnogo vremena. Ruah Hadaša, časopis Bet Israela, čiji je bila glavni i odgovorni urednik, uređivala je do posljednjeg daha. Bio je to sjajan primjer posvećenosti i odgovornosti.
I onda bolest. Dugi razgovori uz bolesničku postelju i nevjerovatna želja za životom i optimizam. Ipak sudbini se ne može pobjeći. Njen odlazak je gubitak za cijelu generaciju Židova/Jevreja bivše Jugoslavije, Bet Israel, Židovska vjerska zajednica je izgubila nenadoknadivnog člana. Njen sprovod i vrlo veliki broj prijatelja, predvođenih “njenim” rabinom Dovidom Goldwasserom iz New Yorka, su bili dokaz njene, ako baš želiti “čuti”, karizmatičnosti. Hvala Ti Sonja na svemu što si nam priuštila!
Zihrono livraha !
— Vladimir Šalamon